Pod vodstvom Damira Grossa, u 2022.g. održala se 7. Opća planinarska škola PD Grafičar. 30 polaznika škole na svakom izletu pridružilo se još ponešto članova društva i dragi nam vodiči i pomoćni vodiči – Boris Lukač, Alida Viktorija Maskalan, Franjo Rezler, Igor Vidošević – Gonzo.
Prvi izlet odveo nas je do kolijevke hrvatskog planinarstva – na Klek. Nakon posjeta Ogulinu i njegovom zavičajnom muzeju u kojem smo se upoznali s poviješću planinarstva, dolazimo u podnožje planine, radoznali i puni energije. Odrađujemo lagano zagrijavanje, slažemo i provjeravamo ruksake i krećemo na svoj prvi uspon s našim vodičima. Bio je divan sunčan dan. Unatoč toplom vremenu na Kleku nas je dočekao snijeg što je pobudilo dječju razigranost u svima nama, pa su tako iznad glava ubrzo prolazile snježne loptice koje smo bacali jedni na druge. Krenulo je tu i naše upoznavanje, razmjena priča, iskustva, savjeta, ali i stvaranje puno novih prijateljskih veza koje još nismo mogli ni naslutiti.
Staza kroz šumu prekrivenu snijegom dovela nas je do Planinarskog doma Klek na kojem prvo odmaramo pa se dijelimo na skupinu koja ostaje kartati na toplom i skupine koja kreće do vrha. Uskom stazicom nastavljamo od doma do impozantne stijene koja se vertikalno izdiže ispred nas i ostavlja one od nas koji smo se prvi puta tamo zatekli u oduševljenju. To oduševljenje brzo je preraslo u oprez jer je stijena na sebi nosila plašt siga koje su pod utjecajem sunca počele topiti svoju vezu s njom i padati prema nama. Počinjemo se upoznavati s oprezom koji je potreban pri kretanju planinama dok hodamo kroz sklisko blato koje su sunce i snijeg stvorili na stazi. Polako i sigurno napredujemo i dolazimo do dijela koji smo svi čekali – segment penjanja uz uže na kojem nam vodiči objašnjavaju kako sigurno proći. Savladavamo pravilo tri čvrste točke i jedan po jedan započinjemo uspon i nastavljamo dalje do vrha koji nas čeka sa svojih 1181 m.n.v.. Uzimamo zasluženu pauzu za uživanje u predivnom pogledu koji nas okružuje, pa krećemo nazad prema domu da se malo ugrijemo i okrijepimo prije silaska. Izlet smo završili na livadi gdje smo se kolektivno vratili u djetinjstvo grudanjem. S tragovima snijega na sebi vratili smo se u autobus i krenuli put Zagreba, pomalo umorni ali prepuni dojmova s prve postaje naše nove avanture.
Drugi izlet odveo nas je na stazu degenije. Kako joj samo ime kaže, na ovoj stazi bi trebalo biti našeg endema Velebitske degenije, pa smo tako krenuli po cijeloj njenoj duljini od Sibinja do Kozica u nadi da ćemo je ugledati. Probijali smo se kroz šumovit teren, promatrali divlje konje u blizini i more u daljini, pa hodali po kamenjaru sve dok netko nije viknuo: evo je! Tako male i naizgled nježne, ove jake biljke našle su se točno na stazi pa smo svi s oprezom hodali kako ih slučajno ne bi pregazili. Potraga je bila uspješna pa smo se još veseliji spustili sa staze i krenuli s pripremama za naš idući pohod – prvi izlet s noćenjem na Papuk.
Taj izlet na Papuk svi smo željno iščekivali jer je to bio prvi dvodnevni izlet što je značilo prvo zajedničko noćenje grupe i spavanje u vrećama. U sklopu ovog izleta prvo smo u Daruvaru upoznali članove HGSS-a koji su nam predavanjem predstavili svoj rad i opasnosti u planinama s kojima se možemo susresti. Svi smo znatiželjno slušali i upijali svaku riječ, pa smo skoro i zaboravili da moramo krenuti do doma u kojem spavamo. Nakon ugodne šetnje kroz bukove šume Papuka, dolazimo do doma kod Petrovog vrha. Večer je protekla u veselom druženju uz igru na dječjem igralištu gdje energije nije nedostajalo. Uz puno pjesme, plesa i vratolomija poput lovljenja boca u letu do dugo u noć smo uživali u međusobnom upoznavanju.
Kako smo prethodnu večer morali društvu pokazati svu vještinu u plesu i vlažiti grla suha od pjevanja, drugi dan ovog izleta noge su imale malo poteškoća pri kretanju, no stisli smo zube i uz malo gunđanja krenuli u novi pohod. Nakon razbuđivanja, vraćamo se svom dobrom raspoloženju i prolazimo Vrani kamen, Dujanovu kosu, i na kraju Crni vrh. Na kraju izleta ulovio nas je pljusak koji nije uspio pokvariti raspoloženje, klizali smo kroz blato, pjevali i uživali u predivnom mirisu borove šume na kraju puta.
Idući izlet odveo nas je na srednji Velebit gdje smo iskoristili priliku za vježbu orijentacije. Uzimamo kompase, karte, dijelimo se u grupe i krećemo na put uz nadzor vodiča. Kroz glavu prolaze misli hoćemo li grupu odvesti u krivom smjeru dok se pokušavamo sjetiti predavanja o orijentaciji, što je azimut, što kontraazimut i ono ostalo što su nam pričali. Grupe se izmjenjuju u vođenju prirodom pa polako uz povremene kontrole ipak napredujemo prema vrhu gdje uzimamo dulju pauzu i uživamo u pogledu prema moru i ostalim vrhovima dok čekamo da se skuha kavica na plamenicima i popije koja zaslužena pivica. Uz laganu kišicu spuštamo se prema autobusu i jurimo nazad do Zagreba.
Nakon Velebita slijedio nam je izlet koji će ostati zapamćen po nesuđenoj ferati, dobroj zabavi i predivnoj prirodi. Stižemo u Omiš večer prije, uzbuđeni, veseli. Pokušavamo čim ranije otići na spavanje jer sutra moramo biti spremni za ono što smo dugo čekali – prvu feratu! Ali, vrijeme je imalo druge planove za nas. Budimo se rano ujutro. Kiša. Vjetar. Tuga na našim licima jer oprema za via feratu je spremna, a stijena je skliska i primorani smo staviti sigurnost na prvo mjesto, pa tako sa suzama u očima mijenjamo planove. Čekamo da se kiša smiri i krećemo prema novoj destinaciji. Prolazimo gradom i gledamo na nesuđenu Forticu i govorimo si: Vratit ćemo se mi tebi! Kad tad! Suze u očima brzo je izbrisao predivan krajolik kojim smo se zaputili i vratio se osmijeh u našu ekipu. Nakon povratka u kamp u kojem smo odsjeli, dio grupe je ipak odlučio uspeti se na Forticu, ali obilaznim putem, dok je drugi dio iskoristio ostatak dana za odmor i istraživanje grada. Večer smo proveli u ponavljanju odličnih plesnih pokreta uz glazbene hitove i naš mali boom-box. Drugi dan pošli smo put najvišeg vrha Mosora – Veliki Kabal na 1339 m.n.v. Krajolik očarava gdje god se okrenemo pa tako uživajući dolazimo do Planinarskog doma Umberto Girometta gdje smo ugledali svog prvog poskoka! Na sreću, bio je u konzerviran u boci pa smo nakon bezazlenog upoznavanja i razgovora s domaćinima krenuli put vrha. Dok je dio grupe planinario, drugi dio je odlučio pomoći HPD Mosor u akciji nošenja građe za obnovu doma koja je upravo bila u tijeku. Uspon do vrha bio je poprilično intenzivan. Visoke prirodne kamene stepenice Mosora dobro su nas izmučile, ali vrijedilo je. Unatoć magli u daljini, pogled je bio predivan. Na vrhu nazdravljamo usponu, obnavljamo energiju i krećemo nazad prema domu prije nego nas uhvati nevrijeme jer uočavamo sve više oblaka nad nama. Spuštamo se u zadnji tren prije velikog pljuska i pridružujemo se veseloj ekipi u domu. Nakon odmora, spremni smo za odlazak koji je popratila pjesma svih planinara koji su se našli u domu za vrijeme pljuska. Doviđenja Mosore, vidimo se!
Nakon Mosora došao je na red i jedan bliži izlet ili kako je popularno nazvan “Putevima Orhideja”. Šezdesetak kilometara od glavnog grada podno Strahinjčice smjestio se slatki gradić Radoboj od kuda kreće naš pohod. No prije pohoda dvije neizbježne stanice: Steffi cafe bar koji nudi prijeku okrijepu i edukacija u muzeju „Radboa“. Krećemo! Asfaltom se čuju štapovi koji nam olakšavaju hodanje, i vodi nas do prve stanice „Planinarski dom Radoboj“. Domaćini nas časte jednom putnom što mi ne odbijamo. Kratko druženje pa krećemo u osvajanje vrhova. Nakon kraćeg penjanja po šumskom putu dijelimo se u dvije grupe kako bi svi mogli doživjeti Put orhideja. Vodičke iz Radboe nas spretno vode po šumama i proplancima i educiraju o tim prekrasnim biljkama, ali i povijesti samog kraja. Nakon završetka edukativne ture krećemo prema vrhu Strahinjčice, preko vrha Sušec koji se nalazi na 846 m.n.v. Izgleda kao mali broj, ali nek’ vas to ne zavara – iz naših usta može se samo čuti „puf-pant“ i „što mi je ovo trebalo“. Okomiti, nagli usponi koje treba prijeći uzimaju dosta snage, no ništa nije teško za 7. generaciju. Bodrimo se, i kroz prekrasan i čaroban krajolik dolazimo do vrha gdje zaluženo odmaramo i međusobno si čestitamo na ovom zahtjevnom usponu. No, nema previše vremena za odmor jer čeka nas grah, a i zasluženo pifce! Dolazimo do planinarske kuće gdje uslužno osoblje pokušava shvatiti tko pije, a tko plaća, nije lako s nama, znamo, ali svaka im čast! Nakon okrijepe, vrijeme je za pokret prema autobusu koji nas spremno čeka u Krapinskom podgorju. Vraćamo se u Zagreb i počinjemo gledati videe naziva „Kako složiti šator?“ jer bliži se i taj izlet – naše prvo kampiranje!
Krećemo prema Istri – „Vrhi Ćićarije“. Za nas jedan od logistički zahtjevnijih izleta jer puno treba nositi, a bus staje daleko… kako ćemo to, pitate se? Ništa lakše zahvaljujući našem pouzdanom vodiču Gonzi, njegovom terencu i vjernom pratitelju Flekici. Nakon što nas je bus dovezao dokle je mogao, stvari u ruke preuzima Gonzo koji trpa sve naše neophodne stvari (čitaj kozmetičke torbice, kofere na kotačićima, hektolitre “tekućine” i sl.) u svoj auto, a mi se pitamo gdje to sve stane!? Zahvalni na smanjenju tereta, nakon brzog zagrijavanja krećemo na put preko vrha Veliki planik na 1250 m.n.v. do planinarske kuće Korita na 1010 m.n.v. Napokon dolazimo na destinaciju, a tamo IDILA! Usred šume niknula drvena kućica, a pored nje putokaz koji nas usmjerava prema koritima. Gdje, pitate se? Na livadu pod liticom Brajkove stijene, do izvora pitke vode koji se prelijeva u 10 masivnih drvenih korita u čijem je podnožju poveća lokva bogata biljnim i životinjskim svijetom. Bilo nam je to zasluženo osvježenje nakon višesatne šetnje. Povratak prema kućici gdje naši domaćini spremaju maneštru koja sjeda k’o budali šamar. Nakon okrijepe trebalo je sastaviti i spavaonice za napredne tj. postaviti šatore. Prvo se odabiru najbolje parcele, a zatim se uz salve smijeha postavljaju šatori. Više-manje uspješno postavljene spavaonice pokrenule su novi zadatak jer precizno oko planinara uočilo je nešto što nismo očekivali – roštilj! U skladu s tim, u našem rasporedu aktivnosti stvara se nova grupa koja ide u nabavku mesa, dok se druge dvije drže starog plana.
1. Grupa A: Županj vrh na 1138 m.n.v.
2. Grupa B: Nabavka za roštilj
3. Grupa C: odmor kod kućice
Grupa A: Kratki uspon do vrha gdje se pruža pogled na sve staze koje smo taj dan prošli.
Grupa B: Gonzo i Rajko uputiše se u nepoznato. Treba naći Konzum u blizini, no dečki nisu baš pazili na satu orijentacije pa ih je avantura odvela skoro do Slovenske granice. Unatoč nekoliko krivih skretanja, uspjeli su se vratiti s ulovom. Par ćevapa, malo kobasa i eto ti zabave.
Grupa C: Uživala u poslijepodnevnom odmoru.
Grupe se napokon spajaju te slučajnim odabirom predlažu nekolicinu junaka koji će donesen ulov pripremiti za nas gladne. Petra, Tanja, Rajko, Krešo i još poneki padobranac koji smeta, napravili su odličnu gozbu usred šume na koju se nastavilo druženje do kasno u noć. A onda, buđenje! Nije nam baš po volji, ali što se mora nije teško. Veliko hvala domaćinima koji su nam pripremali doze kofeina u neograničenim količinama i sjetili nas da se med može konzumirati i u tekućem obliku. Spremili smo sve što se spremiti moglo, počistili iza sebe i natovarili Gonzin auto do vrha pa lakših ramena krećemo prema Orljaku. Prekrasan sunčan dan nas prati preko livada do samog vrha gdje pogled puca prema Sloveniji. Nakon slikanja i kratkog odmora krećemo prema Račjoj Vasi gdje nas čeka prijevoz do kanjona Vele drage koja se nalazi ispod tunela Učka. Zbog velikih vrućina nismo ju prošli cijelom dužinom, no ono što smo vidjeli oduzimalo nam je dah. Krški krajolik s kamenim tornjevima visine i do 90 m. Slijedi nam povratak u autobus i put za Zagreb, no prije moramo stati kod „Putnika“ – tradicionalno mjesto za zamezit prije autoputa, no nije ni do koljena našim kuharima 7. planinarske škole!
Ostala nam je još samo podjela diploma i uspon do Planinarskog doma Grafičar i to je to. No, ne bi ova generacija bila tako posebna da nije iskamčila još jedan izlet od svojih vodiča – Via feratu! Činila nam se nesuđena na Omiškoj dinari, i još uvijek žalimo za njom, pa smo je tako odlučili isprobati na malo bližoj destinaciji. Naši dragi vodiči biraju Okić na Samoborskom gorju i uspon Žoharovim klinčanim putem poznatim kao mjestom prvog penjačkog uspona prve hrvatske alpinistice Dragojle Jarnević, a sad i našeg. Veselje i strah isprepliću se među grupom i krećemo na svoj prvi via ferata uspon. Provjeravamo opremu i stavljamo karabinere na početak sajle i time (skoro) svaki strah nestaje i počinje čisti užitak. Zveckanje opreme, oprez i koncentriranost. Polako svi dolazimo do vrha i počinje veselje i želja za još. Čekajte nas via ferate! Stižemo! Čim popijemo još jedno pivo.
I sad onaj službeni 8. izlet – Medvednica i dodjela diploma polaznicima školice. Skupljamo se na Šestinama i krećemo put do Grafičara preko Kraljičinog zdenca. Veseli je ovo ali i pomalo tužan izlet. Proveli smo puno lijepog vremena zajedno, već nas hvata nostalgija i odmah počinjemo kovati planove za daljnje zajedničke izlete i druženja dok se prisjećamo svih izleta koje smo skupa prošli. Naši dragi vodiči i iskusniji članovi društva podijelili su nam diplome i počastili nas dobrom zabavom i hranom za kraj. Zahvaljujemo im još jednom na svemu. Bilo je ovo nezaboravno iskustvo s nezaboravnim ljudima. Nek’ nam je još puno zajedničkih kilometara pred nogama!
-Vaša 7. generacija Opće planinarske škole PD “Grafičar” – Lucija Baniček, Igor Bradač i Sanda Staroveški
