5.2.2017. – Hodamo na Kamene svate!

Kako su se meteorološke postaje smirile s najavama enormnih kiša za vikend, pojavljivala se sve veća vjerojatnost za još jedan predivan izlet. S obzirom da se još uvijek kraći dani teško opiru hladnim i duljim noćima, odlučili smo se na destinaciju na Medvednici – Kamene svate. Krenuli smo u 9:20h ZET-ovim autobusom s Črnomerca prema Dubravici. Žurno smo istrčali na zadnjoj stanici kako bismo namjestili štapove i navukli gamaše. Moji su se štapovi malo zaglavili, ali su tu odmah uskočili Damir i Marijanček te brzo i uspješno riješili moj problem. Zaista je divno imati takve ljude uz sebe. Krećemo polako stazom br. 3 preko spilje Veternice prema planinarskom domu Glavica. Na stazi je bilo malo leda, malo blata, ali to nije smetalo razigranom planinarskom duhu uvijek željnom pustolovina. Putem smo sreli neku stariju gospođu koja se čudila zašto idemo tom stazom, da je njezina ljepša i nema tih napornih i strmih stepenica. Razmijenivši koju riječ s njom, potaknuli smo ju da nam se pridruži do planinarskog doma Glavice. Tamo smo napravili kratki odmor i nastavili prema planinarskoj kući Kameni svati. Putem smo pokupili i Dadu koji je stizao iz smjera Grafičara, napravili nekoliko zajedničkih fotografija te svi zajedno krenuli ručati na Kamene svate. Domar iz HPD Susedgrad nije mogao prikriti sreću što nas vidi te nam je ponudio besplatni grah. Mi se nismo dali smesti i ostavili smo za njega donaciju u kasici planinarske kuće. Odmarali smo se vani na klupicama i uživali u suncu. Nakon graha, špeka, čokolade, keksa, piva i gemišta trebalo je krenuti ponovo prema planinarskom domu Glavici. Punim trbusima malo su zasmetali nemilosrdni usponi, ali smo ih bez puno muke svladali. Na povratku na Glavicu odlučili smo se za malo duži odmor prije nego nastavimo prema autobusu. Sjetili smo se savjeta gospođe koju smo sreli jutros te odlučili isprobati njezinu stazu koju je toliko nahvalila. U početku divna staza ubrzo se pretvorila u duboki kanjon prekriven gomilom lišća ispod kojeg vreba ogromno kamenje pokušavši nas natjerati da uganemo gležnjeve. Svi smo polako žalili za našom starom stazom prepunom strmih stepenica prozvavši stazu kojom se spuštamo „babin put“. Dolazak na cestu nije donio neko veselje jer je vrtoglavo strma cesta bila prekrivena gomilom sitnih kamenčića, pa nam je u svakom trenutku prijetilo padanje na guzicu. S velikom dozom opreza svi smo stigli čitavi do autobusa te se ispunjena srca prepuna dojmova vratili svojim domovima. Kakav predivan dan je bio za nama!

Nemojte se ni vi polomiti do sljedećeg izleta!

Vidimo se uskoro,

vaša Melita

Za vizualne doživljaje s izleta, pogledajte naše fotografije. 🙂