10. 7. 2016. Izlet mladih Grafičaraca na Učku

Vruću nedjelju 10. dana mjeseca srpnja skupina mladih Grafičaraca, naime Vedrana Morić, Barbara Mikšić, Kristina Šipić, Nikola Polić, Ivan Gašparić, Krste Džepina i Nikola Biliškov, uz podršku prijatelja Branimira Šlosera, uputila se na ambicioznu šetnju Učkom. Točno u 8 ujutro smo iz Mošćeničke drage krenuli prema napuštenim selima Potoki i Trebišća, smještenim u podnožju vrha u čije je ime uklesan spomen na staroslavenskog vrhovnog boga Peruna. Naravno, s obzirom na to da Perun uvijek dolazi u paru s zmijsko-vodenim bogom Velesom, nedaleko Trebišća nalazi se i izvor, koji nosi to ime. Sasvim primjereno, u jezercu smo uočili veliku crnu zmiju, vjerojatno gada, koji se, ustrašen pred nama, povukao pod kamen, da bi iz sigurnog zaklona vrebao na žabe.
I dok je vrućina postajala sve ozbiljnija, vegetacija se mijenjala iz mediteranske u sve kontinentalniju, a sve je bilo u zelenilu i cvijeću, dok su leptiri letjeli svuda oko nas. Na svu sreću, nakon Trebišća strmi uspon vodi kroz gustu bukovu šumu, sve do puta koji iz Mošćenica vodi k Maloj Učki, također selu bez stalnih stanovnika, u kojemu smo zatekli nekoliko ljudi što utočište od gužve u gradovima i na obali nalaze u planinskom kraju. Jedan od njih nam je ljubazno dozvolio da vodom napunimo boce, a zatim nam je ponosno pokazao cijelu svoju kuću. Stotinjak metara dalje su neki od nas kupili odličan sir. Zaključivši da smo se malo predugo zadržali, odlučili smo zadnji dio uspona odraditi bez značajnijih odmora. Dio puta od Male Učke do Sedla podno Vojaka vodi kroz više-manje crnogoričnu šumu, da bi zatim nastavio hrptom kroz klekovinu. Istovremeno, vidici su postajali sve impresivniji.
Stigavši na Sedlo, gdje se križa nekoliko puteva, kratko smo se odmorili, napili se vode, a zatim krenuli zadnjom, vršnom strminom, do samog Vojaka. Taj put vodi krševitom, vrlo strmom livadom, a jako podnevno sunce (bilo je 13 h, tj. lokalno podne) nimalo nije olakšavalo taj uspon. Međutim, Vojak nas je sve zajedno višestruko nagradio. Kao i uvijek, s njega se pruža impresivan pogled na sve strane svijeta, iako zbog ljetne žege vidljivost nije bila najbolja koju sam odatle doživio. Na jugozapadu se pruža Istra, s Boljunskim i Ćepičkim poljem, starim gradićima na brežuljcima, a tamo negdje u sredini je i kraj u kojem sam proveo najljepše dane djetinjstva. Prema sjeverozapadu se pruža greben Ćićarije, s Planikom, Orljakom i Žbevnicom, gdje me često u djetinjstvu vodio moj deda Mate, gdje me uvjeravao da se ne trebam previše bojati zmija, jer se one ustvari više boje nas, samo se treba čuvati onoga s rogom na glavi. Na sjeveru i sjeveroistoku, pod gustim bijelim oblacima nizali su se vrhovi Gorskog kotara, a još dalje na istoku, u izmaglici se jedva nazirao Velebit. Naposljetku gledamo grad Rijeku na obali Kvarnera, kojim plove Krk i Cres, a na samom jugu se prostro hrbat Sisola, Plominski zaljev, Labinsko zaleđe.
Uživajući u pogledu, u zaklonu sjene kule, pojeli smo nešto suhe hrane što smo je donijeli u ruksacima, popili hladno pivo, a zatim se spremili za silazak kroz Lovransku dragu. Spuštamo se natrag do Sedla te skrećemo lijevo u šumu, da bi zatim nekoliko stotina metara hodali ugodnom stazicom. Ubrzo nakon jedne livade s koje se pruža lijep pogled na Vojak, ta staza vrlo strmo prolazi kroz gustu bukovu šumu, što raste u kamenjaru. Put je prekrasan, iako naporan. Spuštamo se njime sve do prvog raskršća, na kojemu slijedimo putokaz prema Lovranu (koji neuvjerljivo kaže da je do Lovrana ostalo još 1h i 40′). Na sljedećem raskršću putokaz nas uvjerava da je do Lovrana ostalo još 1h i 15′. Zvuči dobro, ali nakon nekog vremena dolazimo do još jednog putokaza koji isto to govori, a zatim i do još jednog istog takvog pa do još jednog. Očito je da bi društvo koje održava Riječku transverzalu trebalo malo poraditi na percepciji vremena. Neuspješno sam pokušao uvjeriti ekipu da skočimo do Knezgrada (da pokupim pečat), jer je svima već bio samo Lovran na umu. Nastavljamo, ali na jednom mjestu smo očito promašili markaciju. Ne želimo se vraćati, nego konzultiramo kartu, GPS i ostale resurse te dosta brzo određujemo smjer kojim se trebamo spustiti. Uskoro dolazimo i do prvog sela u zaleđu Lovrana te se spuštamo uličicama i skalinama.
U jednom trenutku Šlosera i mene, koji smo otišli malo naprijed, pozivaju da se vratimo jer su cure nažicale prijevoz, i to do Mošćeničke drage. Čovjek je zaradio lijepi džeparac, a mi smo uštedjeli vrijeme, koje smo iskoristili za kupanje, meni prvo ove godine. Zaista, nakon napornog planinarenja, onako znojni smo stvarno uživali u moru. I mislim da smo to u potpunosti zaslužili.
I tako je završio prvi izlet neslužbene sekcije mladih Grafičaraca, kojeg sam iskoristio da se testiram kako funkcioniram kao vodič (ima još stvari koje moram naučiti, ali mislim da mi ide dobro, barem prema reakcijama ekipe). U skoroj budućnosti osmislit ćemo još ovakvih izleta, koji su možda nešto zahtjevniji, ali su zato atraktivni i daju jak poticaj za daljnje bavljenje planinarstvom.
Zapisao Nikola Biliškov.

Učka-2016.