27.-29. 5.2016. -Tri dana Zavižana

Oko 12:30h dva se prašnjava automobila Grafičaraca parkiraju ispred Planinarskog doma Zavižan. Svježina zraka na 1594 metra nadmorske visine opila je naše planinarske duše i otvorila apetit koji je predstavljao samo uvod u nadolazeću avanturu. Nakon ručka je malena, ali hrabra kolona s Damirom na čelu krenula put Zavižanske kose (1620 m). Predivan pogled s vrha poticao nas je da što brže pohitamo put Balinovca. Veselo smo preskakivali krševite prepreke, penjali se uz stijene i na kraju se težim, ali nadasve zanimljivijim putem, uspeli na Balinovac (1601 m). Krajobraz koji se netom otvorio pred nama, odmah nas je sve očarao, a Damir nam je pokazivao predivne jadranske otoke koji su se pokazali dolje u daljini. „Kako je Velebit čaroban!“, u isti je glas povikalo nas četvero koji smo prvi puta nogom stupili u taj čudesan raj na Zemlji. Nakon kratkog uživanja u pogledu počeli smo se spuštati prema Velebitskom botaničkom vrtu čije su biljke još uvijek bile uspavane nakon netom otopljenog snijega. Povratak u dom potaknula je glad, no već je Damir na umu imao novu avanturu – čekanje zalaska sunca na Vučjaku (1644 m). S neuštimanom gitarom i kreštavim pjevačkim (ne)talentima uz kartanje UNA i predrođendansku Dominikovu tortu sa svjećicama (jer nije mogla bez leda dočekati nedjelju) prvi se velebitski dan približavao kraju.
Drugi dan je započeo doručkom i planinskim čajem što je predstavljalo izvrstan uvod u pustolovinu zvanu Premužićeva staza. Damir nas je odlučio povesti njezinim najatraktivnijim dijelom – od Zavižana preko Rossijeve kolibe do Crikvene (1641 m) i natrag. To je staza s neznatnim usponom koja svako malo ulazi u šumu, izlazi iz nje u nemilosrdni krški teren pa iza zavoja pruža krajobraz koji doslovno ostavlja bez daha. Jako sunce nas nije puno ometalo u ostvarenju zadanog cilja koji smo dostigli u 3 sata hoda. Nakon uspona na Crikvenu, krenuli smo istim putem natrag do doma na Zavižanu. Antin smiješak dočekao je naše umorne, ali presretne planinarke duše koje su jedva čekale nešto prigristi. Partija UNA ni ovog puta nije prošla bez neusklađenih klapskih napjeva koji su parali uši u prostorijama doma dok su drugi planinari mozgali tko smo mi zapravo i, uz koju čašicu viška, ponosno zaključili da mi predstavljamo dvije obitelji s djecom. Jelka ili Marija, koja je zapravo moja „mama“ nije više ni važno jer ipak je to već moja treća mama (uz Milicu i Jasminku) u 5 godina planinarenja s Grafičarom. Toplo preporučam svoj djeci bez mame koja se osjećaju nepotpuno da se učlane u Grafičar i sa sigurnošću će pronaći svoju mamu.
Treće je jutro isplanirana malo blaža tura za hodanje kako bismo se mogli ranije spremiti doma pošto je predviđena kiša krajem dana. Tako Kristina, Slavko, Dominik i ja s Damirom na čelu krećemo put Velikog Zavižana (1676 m). Prolazeći tek zazelenjenim velebitskim livadama i probijajući se kroz klekovinu dolazimo do impresivnog pogleda na Rab, Goli otok, Sv. Grgur, Pag, Prvić i Krk. Teško je sve to riječima opisati; tu ljepotu morate doživjeti. Nakon podužeg uživanja u krajobrazu spuštamo se do ulaska u Velebitski botanički vrt gdje se nalazimo s Marijom, Edom i Jelkom te svi zajedno krećemo prema Vukušić snježnici. Velika hladnoća koja dolazi iz unutrašnjosti i debeli sloj snijega koji se vješto skriva od jakog sunca prenose velike impresije na svakoga tko se nađe u njihovoj blizini. Nakon povratka u dom žurno spremamo stvari i krećemo prema Zagrebu dok veliki kišni oblak guta Zavižan.
Hvala Damiru na savršenom izletu i bogatstvu predivnih osjećaja i krajobraza koje nam je pružio!
Vidimo se uskoro,Vaša Melita

Zavižan-svibanj 2016