Cesargrad 2. 3. 2014.

Zakaj onda veliju da je Zagorje malo?

Usprkos najavljenoj kiši, po devizi “kaj nam pak moreju” krenuli smo u nedjelju, 2. ožujka 2014. u Klanjec, s namjerom popeti se na Cesargrad, odmoriti dušu i tijelo i družiti se s prijateljima.

Za dobar početak stali smo kod spomenika Antunu Mihanoviću, gdje nam je predsjednik društva, koji je bio i vođa puta, Vladimir Sor, pročitao par riječi o povijesti tog kraja, te smo zatim složno otpjevali himnu naše Hrvatske “Lijepa naša domovino” i krenuli se lagano penjati.

Oblaci su nam visili nad glavama, ali kiša nije padala, te smo za oko sat vremena, kroz mnoštvo visibaba, poneki jaglac, ciklamu i rujni peharček, stigli na planinarski dom i ruševine Cesargrada. Tu smo se lijepo odmorili i malo prezalogajili domaće hrane, te se makadamskom cestom vratili u Klanjec.

Obišli smo galeriju Antuna Augustinčića, diveći se tolikom talentu, umjetničkom daru i karizmi koja se pretočila u njegova djela i koja se ne vidi često. Na gradskom trgu je bila i fašnička spelancija, pa smo i njih malo poslušali prije ručka, finog domaćeg srnećeg gulaša. A na kraju, kak se i šika v Zagorju, završili smo vu kleti i vinskom podrumu jednog od izvrsnih zagorskih vinara i podrumara, Nenada Posavca. Njegov je Chardonay proglašen najboljim u Zagorju. I onda neš pil!

U večernjim satima vratili smo se u Zagreb, bogatiji za još jedan ranoproljetni dan, razgibanog tijela, duše pune umjetnosti, sretni zbog druženja s prijateljima. A moram priznati da nam ni trbusi nisu bili prazni.

In vino veritas!

Zapisala Snježana Drkulec

Fotografije