Zvuče li vam poznato imena: Marjeta, Janez, Ludvig, Janez, Nataša, Anica, Pavle…..? Pa naravno, u pravu ste! To su naši znanci i prijatelji, članovi PD “Delo” iz Ljubljane s kojima smo se sreli u petak, 2. ožujka na njihovoj redovnoj godišnjoj skupštini. Maleno, peteročlano, ali probrano izaslanstvo “Grafičara” otputilo se u petak poslije podne poznatim zelenim kombijem u Ljubljanu gdje smo, u zakazano vrijeme i skoro u minutu točno, stigli nakon dvosatne vožnje uz obvezno usputno zaustavljanje. Nekima od umornih putnika trebala je naime injekcija “Črnog barona”.
Osmijesi, pozdravi, dobrodošlica i ubrzo je skupština otpočela radom. Ove godine to nije bila izborna skupština ali je to svejedno bila još jedna prilika da se otvoreno razgovara o problemima koji tište PD “Delo” (i ne samo njih), a kojima se već nekoliko godina ne vidi rješenje: osipanje i starost članstva, kronični problemi oko financiranja. Sa žalošću je konstatirano da je jedna od posljedica tih problema i ovogodišnje izostajanje izdavanja već tradicionalnog biltena. Nadamo se samo, da nakon prošlogodišnjeg jubilarnog 50. broja nije zauvijek prestalo njegovo izlaženje. U tim biltenima našlo se mnogo podataka koje sam koristio prilikom pisanja Kronike “Grafičara” uz proslavu naše pedesete obljetnice.
U svom pozdravu Vlado je istaknuo da se i ove godine nastavljaju već tradicionalna druženja između planinara PD “Delo” i PD “Grafičar”. Objasnio je da će nakon nekoliko godina upoznavanja jadranskih otoka, ove godine naš zajednički izlet biti malo zahtjevniji. Naravno, radi se o izletu na Dinaru krajem svibnja.
A razgovorima nakon završetka rada skupštine saznali smo i jednu korisnu informaciju. Naime, nakon mn ogih priprema PD “Delo” otvorilo je zanimljivu internetsku stranicu na adresi: www.planinskodrustvo-delo.com
Brzo je proteklo vrijeme (u razgovoru s prijateljima vrijeme brzo protiče) i već su se satne kazaljke približile trenutku našeg oproštaja i odlaska u Zagreb. Na izlasku iz zgrade “Dela” dočekali su nas mokri kolnici: upravo je prestala jaka kiša, popraćena tučom. No mokre ceste nisu smetali Dadi koji nas je vještim i sigurnim kormilarenjem vratio kući u Zagreb još prije ponoći. Zato Dado, hvala ti! Još ćemo te trebati!
Zagreb, 3. ožujka 2007.
Nikolaj
