“Na Triglav sem plazal…” – Izlet na Triglav, 10. – 12. 9. 2004.

Kao što je uobičajeno u ovo doba godine, Dado je ponovno poveo grupu mladih i malo manje mladih planinara, (od tog broja i troje “Grafičaraca” – Jasminku Drašković, Vladu Katalenića i mene) željnih da osvoje najviši vrh bivše nam Juge – Triglav. Nakon prospavane noći u vrlo lijepoj i urednoj planinskoj koči na Uskovnici, ujutro u pola 7 bili smo već na putu. Vrijeme je bilo “ko rođeno” za hodanje. Nad zamagljenim Bohinjskim jezerom s druge strane smo lijepo vidjeli Vogel, s naše lijeve strane pucao je pogled na Tosc, a mi smo grabili prema Studorskom prevalu i dalje prema Vodnikovoj koči. Na mjestu kod Zagona, na 1824 m, prvi puta “puknuo”je pogled na Triglav. Preko Vodnikove koče nastavili penjanje prema Konjskom sedlu. Tu je već bilo planinara više nego na bilo kojoj Sljemenskoj stazi, kao da je cijela Dežela taj vikend krenula na Triglav. Na Kredaricu smo na refule stizali od 12 do pola jedan.

Nakon što smo malo “ubili oko” u 14 sati krenuli preko Malog Triglava prema vrhu, gdje smo stigli nakon cca 2 sata hoda. Ovo je za većinu nas bio prvi pravi “plazalački” put, koji je bio “garniran” gužvom koja se može usporediti sa prometom na zagrebačkom Autobusnom kolodvoru. Vrijeme je bilo lijepo, sunčano, ali ne i previše vedro da bi se sa Triglava vidjelo sve ono što se inače odande može vidjeti. Dado je “odradio” uobičajenu ceremoniju za sve one koji su se prvi puta popeli na ovu visinu (ja sam bio “van mača” jer sam na Triglavu bio sa starcima još kao klinac), koristeći pri tome “bičeve” različitih boja, ovisno o boji odjeće “žrtava.

Povratak je bio malo lakši već i radi toga jer se nismo “krajcali” sa puno penjača, te smo na Kredaricu stigli oko 18 sati. Nakon miješane večere – iz restorana i sa “švedskog stola”, odradismo nekoliko partija bele, i u krpe.

Slijedeće jutro osvanulo je vjetrovito i nije ulijevalo povjerenje da će nas nastaviti grijati sunce. Do Doma Planika bilo je još dobro, ali smo ubrzo iza njega ušli u maglu. Nakon kratkog odmora u Tržaškoj koči na Doliču, nastavismo do Hribarica i dalje kroz maglu koja nas je nastavila pratiti sve do odvojka za Prehodavce, kada smo skrenuli lijevo prema Planini Dedno Polje. Na silasku se kolona malo prorijedila, tako da smo se “lovili” sve do Koče na Pl. pri jezeru. Na Koči na Pl. pri jezeru pala je zadnja klopa i malo jači odmor prije konačnog silaska u dolinu. Kako Jasminka više nije bila za dugo hodanje, a teren na putu prema Staroj Fužini bio joj je poznat iz prethodnog izleta u ove krajeve prošle godine, dogovoreno je da ona i Robert krenu do Planine Blato i odande na cesti pokušaju stopirati do Stare Fužine, dok smo nas šestorica “prisiljenim maršom” krenuli prema Kosirjevom domu na Vogarju. Tamo nas je, nakon manje od jedne ure hoda, ipak dočekala kiša, pa smo nakon odmora u domu, potrošenih posljednjih tolara za pivce oko 17 sati krenuli uz dosadnu kišu, blatnim i kamenitim i skliskim putem prema dolini. Jasminka i njen kavalir uhvatili su “lift” čim su digli palce i već prije 18 sati su došli na dogovoreno zborno mjesto (čitaj: birtiju) u Staroj Fužini. Nas šestorica, propisno “oprani” stigli smo do pola 7. Dalje je bilo sve jasno: još jedno pranje grla pred putovanje, a odonda do Trebnja, uz kratki odmor, i dolazak doma malo prije ponoći.

Što reći na kraju? Usprkos naporima, koji nisu bili mali (barem za nas koji smo malo “iskusniji” po godinama), vrijedilo je truda. Triglav nas je dočekao gostoljubivo, što je bilo najvažnije. Očekivanja su ispunjena. Tko zna, još smo mladi, možda se i ponovno vratimo tamo. Dođite i vi ostali, koji još nisu bili na “Očaku”. Vrijedi pokušati.

Ranko Gavrilović