22. 4.2018. – Staza sedam slapova Mirne, Istra

Relativno mala, ali krajobrazno vrlo raznolika, Istra stalno iznova zadivljuje svojom ljepotom. Doista, taj maleni komadić zemlje prepun je pravih dragulja, a da bi ih otkrio, čovjek mora samo malo skrenuti s glavnih prometnih puteva, ući u njenu unutrašnjost ili prolunjati skrovitim uvalama. Osim starih gradova na obali, u njoj se nalaze i brojni srednjovjekovni gradići na blagim brežuljcima. Krševita, a ipak plodna, zemlja je to u čijoj unutrašnjosti i dalje čovjek živi u očuvanoj ravnoteži s prirodom. Iako okružena poljoprivrednim parcelama, sela i zaselci su tu često potpuno uronjeni u šume, ali i brojne kraške oblike. Tako tu nalazimo veliki broj jama i spilja, potoke i riječice što su izdubile manje i nešto veće kanjone, strmu i često nepristupačnu istočnu obalu, rtove, uvale duboko urezane u samo tijelo Istre, a satima se možemo opijati pogledima na plavo more, kvarnerske otoke, valovite visoravni, gradiće. Cijeli je taj čarobni kraj omeđen sa sjevera stepenastom Ćićarijom te visokim i strmim obroncima Učke.

Jedan od tih skrivenih dragulja Istre je i rijeka Mirna. U svom donjem toku već u XVII. stoljeću kultivirana nasipima, njen je gornji tok i dalje sasvim prirodan. Tu nam se Mirna ukazuje u svoj raskoši kraške rijeke, s obiljem slapova, kanjona i specifičnih koritastih udubljenja u koritu. Također, u blizini Buzeta se u nju, kroz duboki i vrlo divlji kanjon obrušuje potok Draga. Uz nekoliko napuštenih zaselaka, prirodne, krajobrazne i kulturno-povijesne zanimljivosti, sve to čini jednu lijepu cjelinu, koju su vrijedni ljudi objedinili u kružnu stazu dugu oko 15,5 km. Za stazu sam prvi put čuo od članova Planinarskog društva Glas Istre. Slike koje sam tad vidio, kao i opisi te lagane, ali prelijepe staze primamili su me i čvrsto sam odlučio da ću tamo odvesti ekipu u organizaciji PD-a Grafičar.

Vođeni logikom da u Istri krajem veljače već polako počinje proljeće, dok je u unutrašnjosti Hrvatske još uvijek zima, namjeravali smo tada obići tu stazu. No, prilično nestandardne vremenske prilike ove godine potpuno su onemogućile taj plan; 25. veljače je jaka snježna mećava uz vrlo niske temperature i jak vjetar zamela cijelu Hrvatsku, ne poštedjevši ni Istru. Zato smo bili prisiljeni odgoditi taj izlet za proljeće. I konačno nam se posrećilo te smo u rano jutro 22. travnja, upravo za Dan planeta Zemlje, konačno sjeli u autobus i zaputili se u susret toj avanturi. Bio je to i moj prvi veći izlet kojega organiziram kao vodič, ali od samog početka je bilo potpuno jasno da se skupila dobra ekipa, s kojom neće biti nikakvih problema. Uz to, s mojom dragom sestričnom Linom te prijateljima iz pulskog Odreda izviđača Uljanik sam se dogovorio da ćemo se naći u Buzetu, pokraj pivovare. Ne zato da pijemo Favorit, nego zato što s tog mjesta kreće staza.

Dan je bio vruć, potpuno vedar, topao, a ipak ne i prevruć, idealan za provod u prirodi. Izašavši iz busa, dobro smo se namazali kremama za sunčanje i protiv krpelja, a onda su stigli i izviđači i Lina s jednom prijateljicom i psićem. Bilo nas je ukupno četrdesetak, sasvim lijepa skupinica. Staza nas prvih par stotina metara vodi nasipom Mirne, što dobro dođe za razgibavanje.

Uskoro dolazimo do ušća Drage u Mirnu, pored sela Pengari, gdje započinje i šuma, a put se uspinje kamenitim kanjonom. Potok Draga je na svom kratkom putu od izvora do ušća u Mirnu izdudio vrlo impresivan kanjon između Kuka s južne i Cunjskog brijega sa sjeverne strane, s ponorom, koji se duboko obrušuje ispod Selca. U blizini ušća, Draga je stvorila i nekoliko spilja, iz kojih su domaći kovači, nakon II. svejtskog rata, kopali kameni ugljen. Tu nas pozdravlja prvi slap i jezerce tirkizno plave boje, koje kao da nas poziva da se bacimo u njega. Divimo se prizoru, ali nastavljamo dalje. Litice kanjona uskoro postaju vrlo strme, gotovo okomite, a na jednom mjestu je postavljen i kratki klinčani put, kojega ipak ostavljamo za neki drugi put. Uživamo u šumskom hladu, okruženi sve višim stijenama i šumom brzog potoka, dok ptice pjevaju, a mirisi opijaju. Vrlo je uzbudljiv ovaj dio puta, koji završava i najvećim od sedam slapova, ujedno i najvećim slapom u Istri, Velom peći, koji se s četrdesetak metara visoke stijene obrušuje u jezero, stvarajući prekrasan prizor dostojan i nekih daleko poznatijih mjesta. Tu i neki penjači uživaju u penjanju po stijeni, a mi se fotografiramo i u dubokom hladu slušamo glasan šum vodopada. S tog mjesta put se kratko vraća, da bi nas odveo žestokom, ali kratkom strminom do visoravni, pokraj Selca. Taj dio staze bi bio vrlo zahtjevan da nije tako dobro osiguran rukohvatima i aluminijskim osloncima za noge.

Izbijamo na visoravan, s koje uživamo u lijepom pogledu na kanjon Drage, što je ostao za nama. Na tom nam mjestu prilazi jedan stariji čovjek, koji se na potpuno nerazumljivom jeziku raspituje o putu prema Buzetu, a onda se čini da traži Selce, mi mu pokušavamo objasniti kamo da ide. On nas pita odakle smo.
“Iz Zagreba”, odgovaramo mu, na što će on
“A, Čehija”… i onda odlazi svojim putem, koji nije ni približno onaj kojim smo mu rekli da ide. OK, snaći će se on nekako, zaključujemo i odlazimo svojim putem.

Put po visoravni prvo nas vodi preko Drage pored Selca, da bi onda nastavio istočno prema Napoleonovom mostu i odavno napuštenim zaselcima, sve do Kotla. Radi se o opuštenoj šetnji lijepim, pitomim krajolicima, gdje se šuma izmjenjuje s livadama. Svi smo razdragani, čavrljamo i uživamo u svakom detalju prelijepog sunčanog dana, mirisnog i raspjevanog. Dado nas upoznaje s cvijećem, Lina i ja gledamo Ćićariju, kojoj tepamo da je “naša”.

Napoleonov most nas opet vodi preko Drage. Taj jednostavan, ali ipak elegantan, kratak, ali visok kameni luk prekoračuje riječicu na jednom mjestu gdje je korito nešto dublje. Lijepo je to mjesto i na njemu zastajemo da ga malo bolje promotrimo, a i da se slikamo. Zapravo, nikome baš nije poznata povijest tog mostića. To što u nazivu nosi pompoznog Napoleona može imati povijsnu utemeljenost, ali zapravo i ne mora. Može biti da je netko jednom tek tako provalio da je taj most Napoleonov pa je tako ostalo. Ima još takvih primjera. Odlučio sam si tu zagonetku ostaviti za domaću zadaću. Obično tokom takvih istraživanja saznam štošta zanimljivoga.

Idemo dalje, kroz napuštene zaselke Glistoniju i Ščavete, koji su danas tek nekoliko ruševina u jako lošem stanju, potpuno zaraslih u bršljan. Tu očito već jako dugo više nema nikoga. Šuma se mijenja, a s njom i vrsta tla. U tom dijelu sve je veći udio crljenice, pa nailazimo i na šparužine i bljušt. Objašnjavamo našim zagrebačkim prijateljima da to ljudi masovno beru i jedu. Sumnjičavo nas gledaju kako grickamo svježe, tek ubrane šparuge, ali oni koji se odvaže na degustaciju zaključuju kako to uopće nije loše. Međutim, objašnjavam im da sad moramo odvraćati pogled od šparuga, jer bi nas one odvukle daleko od našeg puta. A put nas dovodi nadomak Kuhara, koje kroz šumu zaobilazimo i strmo se spuštamo prema kotlima. Tu je šuma već dosta gusta, a put je zemljan, na nekoliko mjesta blatnjav, s lokvama, i baš na tim mjestima nailaze motoristi, ali ipak su obzirni prema nama pa nas ne zapljuskuju blatom.

Kotli su najistočnija točka našeg puta. Osim te tehničke odrednice, to mjestašce na Mirni sublimat je svega onoga zbog čega se Istri tepa da je Terra magica. Izgled kuća svjedoči o relativno visokom standardu nekadašnjih stanovnika tog mjestašca, 17 obitelji, koji su uglavnom bili obrtnici, mlinari i graditelji. Kao svjedoci nekadašnjeg života, ostale su kamene kuće u svom obliku s kraja XIX. stoljeća, od kojih neke imaju kamene ili drvene baladure. Drveni elementi tih kuća karakteristični su za ruralnu arhitekturu sjevera Istre, s time da su kuće u Kotlima veće, bogatije i kompleksnije. U prvoj polovici XX. stoljeća u Kotlima je djelovalo šest krojača (žnjidara), bila je tu i kovačnica (kovačija), a iz sela dolaze i mnogi poznati glazbenici na tradicijskim instrumentima – bajsu, vijulinu i klarinetu. Djelovala su tu i dva mlina. Međutim, zadnji mlinski kotač se zaustavio 1964., a u Kotlima nitko ne živi već duže od 40 godina. Udaljeno od prometnica i većih centara, kao i zbog katastrofalnih političkih odluka nakon II. svjetskog rata, Kotli su, zajedno s drugim zaselcima u okolici, napušteni, a ljudi su potražili bolji život tamo gdje su se mogli zaposliti. Ipak, danas mnogi posjećuju Kotle zbog nesvakidašnje ljepote, a tome doprinosi i restoran Kotlić. Mirna je tu široka i plitka, a u vapnenačkom koritu je izdubila brojna udubljenja kotlastog oblika, da bi se obrušila slapom ka mlinovima. Jedan od tih mlinova je danas u ruševinama, dok je drugi sređen 2002. Istarska tradicija obiluje pričama, koje su nastanjene brojnim mitskim bićima, kao što su štrige, more, štriguni, krsnici itd. Kao i u svakom istarskom mjestu, i tu bi se moglo naći mnoštvo priča o zlima koja su uzrokovale štrige, ovdje još i udružene s riječnim vilama. No, ostavimo to za sada. S obzirom na to da u Kotlima nije postojala crkva, ljudi su gradili kapelice kako bi se zaštitili od zlih sila.

Uglavnom, mi smo u Kotlima napravili dulju pauzu, koja je potrajala oko 1 sat. Neki su jednostavno sjedili na terasi restorana Kotlić i pijuckali pivo ili vino, neki su se raspršili da uživaju u blagodatima prekrasne Mirne, a neki su to kombinirali. Prekrasno je s čašom dobrog vina sjediti uz rijeku i namakati noge u ugodno hladnoj, bistroj i brzoj vodi, uživati u prekrasnom toplom danu, šumu rijeke, pjevu ptica i sveopćem miru, u kojem nitko ne radi ništa nego jednostavno – uživa.

Iz Kotla je put vodio nizvodno uz Mirnu, šumovitom obalom, prema Buzetu. Zaustavljali smo se kako bi uživali u svakom trenutku i u svakom slapu, u predivnoj smaragdnoj boji vode. Čak nam ni dogovor s vozačem autobusa, prema kojemu smo u BUzetu trebali biti do 16, nije kvario užitak. Nazvao sam ga, da ga obavijestim da malo kasnimo, na što mi je on opuštenim glasom odgovorio da samo uživamo i da nije frka. Dakle, opuštena šetnja, bez pritiska. Teško je izdvojiti što je bilo najljepše na tom dijelu puta, kojim smo se opušteno šetali, jer na njemu nije bilo više nikakvih zahtjevnijih dijelova, strmina ili stjenovitih stepenica.

Slapovi… ne znaš koji je ljepši. I smaragdna voda Mirne.Na jednom mjestu smo vidjeli odvojak prema Veloj Peći, koji ide podnožjem stijena Slonove surle. Mi produžujemo uz Mirnu prema Buzetu, znamo da uskoro dolazi i poslastica, i to u nekoliko obroka – prelazak preko rijeke. U ovom dijelu u Mirnu se ulijeva više manjih potočića, koje mi niti ne primijećujemo, ali upravo su oni predmet živahnog istraživanja biologa. Tu je naime, kako mi reče poznanik dr. Nediljko Landeka, stanište lombardijske smeđe žabe (rana latastei), ugrožene endemske vrste, koja živi samo na ograničenom arealu.

Doista, uskoro dolazimo do jednog zavoja Mirne, gdje je moramo preći. S veseljem se prihvaćamo  izvršavanja tog zadatka, pa zanemarujemo improvizirani prijelaz nabacanim kamenjem. Puno nam je draže izuvanje cipela i hod kroz vodu. Prohladna voda svojim tokom baš ugodno masira mišiće. Iako staza nije kondicijski teška i naporna, ipak nakon nekoliko sati hoda voda blagotvorno djeluje. Tri su mjesta na kojima treba pregaziti rijeku, dok se četvrto može zaobići kraticom kroz šumu. No, ne želimo propustiti to zadnje blagotvorno namakanje nogu. I tako, mi do kraja naše šetnje predivnom stazom 7 slapova dolazimo potpuno osvježeni, bez obzira na stvarno vrlo topao dan.

Ostaje nam još samo prilaz parkiralištu kraj vodovoda i pivnice. Tu više nema nikakvih izazova, jer opet hodamo nasipom ukroćene Mirne. Selo Pengari je s naše lijeve strane, u šumi, pred nama je Buzet na brežuljku. Šećem se sa sestričnom Linom i razgovaramo o tome kako je stvarno sramota da se češće ne viđamo, ne smijemo dozvoliti da se svi naši susreti svedu tek na sprovode i slična obiteljska okupljanja. Promatramo Buzet, a sa sjeverne strane nam se smiješi i naša draga Ćićarija.

Čvrsto si obećajemo da ćemo smisliti neke izlete i druge oblike druženja:
“Lina, nemaš pojma koliko si ti meni draga!”.
Još jednom smo se zagrlili, a zatim nastavljamo lagano prema autobusu.

 

Uživajte u fotografijama!