05.11.2017. – Bjelolasica, vrh Kula

Ranojutarnje buđenje bilo je neophodno jer je bus u smjeru Bjelolasice polazio već u 6:30h. Kad smo se okupili, shvatili smo da imamo jednog neprijavljenog izletnika koji nema sjedeće mjesto u busu. Ipak je bus krenuo kad smo ga naglo zaustavili na jednom od semafora. Nakon kraće partije ping-ponga između Barbare i Mire na jednoj strani te vozača na drugoj, vozač je pobijedio i neprijavljeni izletnik se našao u busu. Oko 9h stižemo u Planinarski dom Bijele stijene u Tuku (875 m.n.v) i kad navali 30ak planinara, teta Rada ne stiže tako brzo kuhati kave. Ubrzo stižu Jasna i Rajko sa svojim autom. Kad smo se svi okupili, krećemo busom do skretanja za Jančaricu od kud dalje nastavljamo pješice.

Barbara na čelu grupe, Nikola B. na kraju, a Dominik i ja u sredini kao pomoćni vodiči. Kad smo stigli na Jančaricu, vodiči su vijećali i donijeli odluku da se moramo podijeliti u bržu i sporiju grupu. Tako Barbara i Dominik preuzimaju bržu, a Nikola B. i ja sporiju grupu i krećemo preko Braninog puta do skloništa Jakob Mihelčić (1460 m.n.v.). Tamo kratko odmaramo i uspinjemo se na 1534 m.n.v. na vrh Kulu, najviši vrh Bjelolasice, ujedno i najvišu točku Gorskog kotara. Tamo smo napravili dužu pauzu, nešto pojeli, popili i uživali na suncu u zavjetrini diveći se vidicima koji su se pružali pred nama. Zatim smo se u dvije grupe krenuli spuštati istim putem prema natrag do busa. Dio ekipe je produžio pješice preko Matić poljane do doma u Tuku. Na kraju smo svi zajedno pojeli Radin grah i krenuli isrcpljeni, ali presretni put Zagreba.

Ostanite mi veseli i nemojte se slučajno razboljeti do sljedećeg izleta jer slijedi Martinje i Dan Grafičara. 🙂

Vaša Melita

Uživajte u fotografijama!