10.-11. lipnja 2017. – Od Zavižana do Alana – NP Sjeverni Velebit


Kad meteorolozi obećaju sunčan vikend, a noge dotaknu užareni asfalt, pobjeći „u divljinu“ jedina je prihvatljiva opcija. Još ako se pod natuknicom „obvezna oprema“ u najavi dvodnevnog izleta navodi i kupaći – autobus je popunjen u rekordnom roku. Odredište – Velebit.

Pospani, ali puni elana, u subotu 10. lipnja u 6.15 okupili smo se kod Cibone i krenuli na put.  Iskusnim Grafičarcima na ovom su se izletu pridružile i mlade snage društva, polaznici III. Opće planinarske škole, sa svježe otisnutim diplomama „u džepu“.

Iako je potvrđeno da članovi PD Grafičar imaju izvrstan glazbeni ukus, tehnologija je otkazala suradnju (a pjevati nije htjela čak ni Hana) pa smo putem pokušavali uhvatiti još koji sat sna. Po ulasku u Nacionalni park Sjeverni Velebit, poslušali smo vođu puta, Damira, koji nam je ispričao nekoliko zanimljivosti o ovim atraktivnim prirodnim predjelima. Jedva smo stoga dočekali da se autobus parkira ispod Planinarskog doma Zavižan, gdje smo upoznali gospodina Antu Vukušića, zavižanskog kućepazitelja i meteorološkog motritelja, čijem se nesvakidašnjem načinu života svi izdaleka divimo. Osvježeni i odmorni, zaputili smo se do Premužićeve staze, na dugoočekivanu šestosatnu pješačku avanturu.  Iako je ruta podrazumijevala tek laganu šetnju po surovom i moćnom krškom terenu, nakon dva i pol sata hoda dobro nam je došao predah na Rossijevom skloništu, u srcu Rožanskih kukova. Prvo što smo tamo primijetili bila je vrećica puna čepića za uši s natpisom „U slučaju puhova :)“, a nakon nedavnog bliskog susreta s istima na Ribniškom Pohorju, unatoč šarmantnom eksterijeru kolibe, bili smo sretni što ćemo prenoćiti drugdje.

Nastavljamo dalje, a pred našim se očima smjenjuju prizori kao iz Gospodara prstenova. Gole stijene kroz koje hodamo za čas se pretapaju u guste i mračne šume, a iz te tame izlazimo na bajkovite zelene livade pune planinskog cvijeća. Tko traži inspiraciju, tamo će ju naći (čak i kad je u pitanju mukotrpan posao poput pisanja izletnog izvještaja). Usred tih silnih krajobraznih ljepota, gotovo da nam nije bilo teško hodati još naredna tri sata s ruksacima na leđima. Ipak, kad smo napokon došli do našeg konačišta, kuće Alan, poneki su posumnjali da je riječ o planinarskoj fatamorgani pa su se čuli i uzvici nevjerice („Jesmo li mi stvarno tu?!“). Odmah smo zauzeli klupe za ležanje i prepustili se odmoru bez struje, mobitela i briga koje smo ostavili daleko u gradu.

Nakon što smo odlučili tko će biti koji od sedam patuljaka, a tko Snjeguljica (tko spava na kojem mjestu – svaka soba u Alanu ima svoju priču) i uvukli se u svoje vreće za spavanje, nedjeljno jutro dočekalo nas vrlo brzo. Popivši kavu, entuzijastičniji i naspavaniji dio ekipe grebenskom se stazom uputio na Zečjak, drugi vrh po visini na području Srednjeg Velebita – prekrasan vidikovac s pogledom na more i otoke koji se vide kao na dlanu. Nas šačicu žigomana zatekla je spoznaja da nitko nije ponio tintu (zato se nikad ne penje bez Lare!), ali i bez podsjetnika u bilježnicama, nećemo tako skoro zaboraviti ovaj uspon. Posebno zato što smo, nedugo zatim, plivali u tom azurno plavom moru, posjetivši prekrasnu uvalu Zavratnicu u kojoj gotovo da i nije bilo drugih kupača. Na ulazu u uvalu, s dna se jasno vidi potopljeni ratni brod koji privlači ne samo ronioce nego i planinare, barem što se tiče fotografiranja.

Vrativši se u Jablanac gdje nas je čekao autobus, napunjenih baterija (ne onih u mobitelu, te su bile prazne), krenuli smo polako natrag prema Zagrebu. Sa stajališta smo ugledali uspavanog diva – Klek i odmah poželjeli u nove avanture. A Velebit će nas zasigurno vidjeti opet. Mi njega jedva čekamo.

Izvještaj: Anja Đurđević

Fotografije: Srećko Zorko