28. 8.2016. Belečki planinarski put

Toplo ljeto je u punom jeku, a Dominik i ja smo presušili s idejama za izlete. No, na kavi u Remyju Tonči daje odličan prijedlog – da odemo u Zagorje, pređemo cijeli Belečki planinarski put i dobijemo značku HPD-a Belecgrad. Genijalno! Nije nam dugo trebalo da ushićeno prihvatimo primamljivu ponudu.
U nedjelju rano ujutro nakon kave u Belcu Tonči, Sonja, Dominik i moja malenkost obilazimo crkvu kako bismo skupili žig KT1 Crkva Majke Božje Snježne, 271 m. Zatim smo odlučili skratiti malo put i autom se dovesti do planinarskog doma kako bismo od tamo dalje nastavili pješice. Odmah smo udarili žig KT 10 Pl. kuća Belecgrad, 539m i radosnim koracima krenuli prema KT2 vrhu Mindžalovec, 659m. S Mindžalovca smo krenuli predivnom travnatom planinarskom stazom prema KT3 vrhu Židovina, 692m, a putem smo brali sunčanice koje su provirivale iz šume. Osvajanje žigova nas je u par navrata podjećalo na lov na Pokemone zbog iscrpne pretrage žbunjeva i stijena za skrivenim ubetoniranim žigovima. Nakon toga smo se oko sat vremena penjali na vrh Ivanščicu, 1061m, KT4. Put je bio prašnjav i devastiran izvlačenjem drveća, no ništa nije tako teško kad imaš plemenit cilj. Na vrhu smo napravili malo dužu pauzu kako bismo ručali i popili pivo te entuzijastično krenuli prema KT5 vrhu Hanjžica, 994 m. S Hanjžice nas je put vodio prema KT6 i vrhu Belige, 974m, no on je bio ometan „divljom“ markacijom koju je grupa planinara napravila kako bi skratila put do vrha Ivanščice. Iako nas je lutanje malo iscrpilo, nismo klonuli duhom i žurili smo prema KT7 Babinom zubu, 638m. S tog mjesta staza vodi prema KT9 vrhu Osinec, 531m te smo već polako u gušćoj šumi upadali u mrak. Usprkos mračnijem dijelu staze, nismo ostavljali sunčanice koje su nas mamile svojom veličinom i ljepotom. Posljednja točka obilaznice, ali nipošto ne i najmanje važna, jest Stari grad Belecgrad, 539m, KT8. Predivne ruševine srednjovjekovne utvrde u kojem su boravile mnoge slavne plemenitaške obitelji poput Frankopana, grofova Celjskih, Erdődyja, obitelji Rattkay i dr. ostavlja bez daha svakog posjetitelja.
I što reći na kraju? Devet sati hoda, prijeđeno deset kontrolnih točaka, isto toliko skupljenih žigova, neopisiva sreća u srcu, umor u nogama i prva planinarska značka „v žepu“. Teško vam je to opisati, trebali biste sami osjetiti. Osjetiti taj nemir koji svaki mišić vašeg tijela vuče u planinu da diše za prirodu, da ju voli, da ju čuva.
Do sljedećeg susreta, ostanite mi zdravi i veseli,vaša Melita.

Galerija