Izlet na Pag 07. – 09. 05. 2004. godine

Rano jutro u petak nije obećavalo lijepi dan. Tek što smo, nešto iza 8,30 h, krenuli u smjeru juga, kiša je počela. Pratila nas je s prekidima cijelim putem. Nakon kraćeg odmora u Borju, zbog teže nesreće na obilaznoj cesti kojom smo trebali stići na odredište, morali smo skrenuti na drugi pravac i time produljili putovanje za devedeset minuta. Do Paške solane stigli smo desetak minuta prije 15 sati. Tamo smo dočekali i pozdravili prijatelje iz PD “Delo” njih dvadeset i dvoje, kao i naše članove u dva automobila. Ispred solane pozdravila nas je glavna tehnologinja i rastumačila nam je postupak dobivanja soli, koji se na ovom mjestu proizvodi od antičkih vremena. Kako su zaprijetili tmasti oblaci s juga, brzo smo se oprostili i zaputili prema gradu Pagu.

Dočekao nas je okupan suncem tako da smo se mogli prošetati njegovim kamenom popločanim ulicama uokvirenima lijepim kućama. Razgledali smo poznatu katedralu i druge znamenitosti. Nakon posjeta kafićima uputili smo se preko mjesta Kolan, gdje je jedna od sirana, koju nismo mogli razgledati jer smo zakasnili, prema Novalji. Tamo nas je u 18 h dočekala mlada kustosica novoizgrađenog mjesnog muzeja, u čijem podrumu počinje antički vodovod (Talijanova buža). Novaca je bilo za lijepu zgradu, ali je jamačno nedostajalo par tisuća kuna za desetak metara kabela i nekoliko žarulja za rasvjetu početka tog podzemnog tunela. Tako nismo ništa vidjeli od antičkog vodovoda. Nakon šetnje Novaljom i dugog čekanja na dopremu 20 litara vina kojeg je donirala Zlata a nabavio Đimi, zaputili smo se u Jakišnicu. Smjestili smo se u apartmane različitih veličina i opreme. Jedni zadovoljni, a drugi ne, pa je Vlado imao puno posla da svima udovolji. Malo se prosjedilo u restoranu uz pjesmu praćenu Markovom svirkom na gitari i otišli na spavanje.

U subotu rano ujutro bilo je oblačno, ali se razvedrilo. Nakon ukrcaja u autobus zaputili smo se prema Novalji i zatim prema mjestu za uspon na sv. Vid. Tek što su izašli iz autobusa sudionici, koji su namjeravali penjati se strmijom stranom, počeo je pljusak. Srećom trajao je oko 15 minuta, pa se moglo krenuti na uspon. Ostatak, otprilike trećina sudionika, se zaputilo autobusom prema Šimunima. Uspon na sv. Vid s te strane je blaži, ali teren je izrazito kraški i potrebno je pažljivo hodati po dobro markiranoj stazi. Na polovici uspona uhvatio nas je pljusak uz jak vjetar, no svi sudionici su nastavili uspon. Na vrhu su već bili oni koji su se penjali strmijim smjerom, te su počeli silaziti kada je skupina iz Šimuna bila desetak minuta od vrha. Nakon što je kiša popustila i ta skupina počela je sa silaskom uživajući u pogledima na otoke i sretno se dočepala Šimuna. Tamo smo opet, skoro jedan sat, čekali da nam se pridruže oni, koji su posljednji došli na vrh i uživali u pogledima dulje nego što je bilo potrebno. Konačno smo se ukrcali u autobus i uputili se prema selu Metajna. Nebo je bilo oblačno i mirisalo je na kišu, koja srećom nije padala. Krenuli smo u smjeru sjeveroistoka, s pogledom na stijene (klifovi) čudnih oblika, kao i na sv. Vid na suprotnoj strani zaljeva. Stijene su udaljene četrdestak minuta lagana hoda po nemarkiranoj stazi. Posebno se, među stijenama, ističe jedan obelisk visok tridesetak metara i širine desetak metara. Nailazimo i na potočić, iako u literaturi piše da nema površinskih vodotokova. Stijene su do sada neviđene strukture s tragovima okamina morskih životinjica, što znači da su nekad bile pod morem. Mnogi su ponijeli veće ili manje kamenje za uspomenu. Nakon povratka u Metajnu uputili smo se prema Jakišnici u koju smo stigli u sumrak. Oko 21 h nas osamdesetak uspjelo se smjestiti u restoran očekujući tri janjca s ražnja. Nakon što se janjetina smazala uz dobro Zlatino crno i Pavelovo bijelo vino započeo je ples, koji je potrajao do iza ponoći.

Nedjeljno jutro osvanulo je sunčano i relativno toplo. Budući da je polazak zakazan za 12,30 h sudionici sjede na terasi ili šeću po bližoj okolici Jakišnice. Oko 12 h za lukobran se privezao brod “Miki”. Čim su to primijetili oni koji godinama plove njime, otišli su pozdraviti kapetana Tončija. Takav susret, zna se, treba zaliti i to je potrajalo, pa se u autobus ukrcavamo iza 13 h i krećemo prema Lunu. Iznad mjesta iskrcavamo se i pješice silazim kroz maslinike do mora i uz obalu do kafića. Vraćamo se do autobusa i u 15 h fotografiramo se i opraštamo, uz ostatke kolača i vina, s prijateljima iz PD “Delo”. Upućujemo se prema Žigljenu na trajekt i stižemo na onaj u 17 h, pa smo bez problema doputovali u Zagreb u 21,30 h, kako je i bilo predviđeno programom.

Vujko

Otok Pag

Otok Pag, srednjedalmatinski otok površine 284 km2 (duljine 60 km i širine 2 km do 9 km) prostire se u smjeru sjeverozapad-jugoistok. Po površini je peti otok na Jadranu, a po duljini obalne linije, s mnogo pješčanih plaža, na prvom mjestu. Jugozapadna obala otoka je niska, a sjeverna i sjeveroistočna strma i visoka. Nema površinskih vodenih tokova (potoka, rijeka), a veći dio otoka je kamenjar. Doline i polja se obrađuju te se uzgaja vinova loza, povrće i voće te masline. Poznati je proizvod ovčji sir, koji zbog ispaše ovaca na poljima punih aromatična bilja (kadulja) posutog solju koju donosi bura, ima poseban okus.

Najstariji tragovi života na otoku sežu u mlađi paleolitik. U brončano doba dolaze ilirska plemena, od kojih su poznati Liburni. U prvom stoljeću Rimljani podižu sustav utvrda (Cissa, sadašnja Caska, Novalia itd.) za obranu od ilirskih plemena. Hrvati dolaze na Pag početkom sedmog stoljeća, a njihovo glavno naselje bilo je Keša (današnja Novalja). Tijekom srednjeg vijeka na otoku su česti sukobi između Rabljana i Zadrana, jer je kralj Petar Krešimir IV 1071. god. darovao sjeverni dio otoka rapskoj crkvi, a južni dio je pripao gradu Zadru. Nakon propasti Keša potkraj XII st., vodeću ulogu na otoku preuzima grad Pagus (Pag). Od početka XV st. do kraja XVIII stoljeća otok je pod vlašću Venecije. Napoleon ukida Mletačku republiku i otok dolazi pod upravu Austrije od 1797. do 1805. godine. Nakon poraza Austrije u sukobu s Francuskom otok kao i čitava Dalmacija dolaze pod Francusku vlast. Austrija 1815. opet dobiva vlast nad otokom, koji postaje dijelom “Kraljevine Dalmacije”. Po propasti Austrije ulazi u sastav Kraljevine Jugoslavije. Od 1941. do 1945. je pod talijanskom i kasnije njemačkom okupacijom. Danas je otok administrativno podijeljen između dviju županija, Ličko-senjske i Zadarske. Novalja i dio otoka sjeverno od nje spada u Ličko-senjsku županiju, a grad Pag i jugoistočni dio otoka u Zadarsku županiju.

Grad Pag leži na jugoistočnom dijelu otoka u dnu istoimena zaljeva koji prelazi u plitko slano jezero na kojem se nalaze Paške solane. U gradu se nalazi (ili se nalazila) sirana i vinarija. Poznat je i po lijepim čipkama koje se u kućnoj radinosti proizvode već stoljećima.

Bela IV dao je 1244. god. Starom gradu Pagu (oko 2 km južnije od sadašnje grada Paga), status slobodnog kraljevskog grada za pomoć pruženu pri najezdi Tatara. Godine 1443. otpočela je planska gradnja današnjeg Paga s pravilnim rasporedom ulica i središnjim trgom te župnom crkvom (trobrodna bazilika s mješavinom elemenata romantike, gotike i rane renesanse), a okončana je za 20 godina. Jurju Dalmatincu, koji je sudjelovao u planiranju grada, pripisuje se gradnja Kneževa dvora i biskupske palače. U starom gradu sačuvani su dijelovi srednjevjekovnog bedema i romantičko-gotička župna crkva iz XIV stoljeća. Najveći broj građanskih kuća izgrađen je u XVI i XVII stoljeću. Benediktinska crkva i crkva sv. Jurja su iz razdoblja renesanse. Novogradnje su poprilično narušile izgled grada.

Novalja, grad na sjeverozapadnom dijelu otoka Paga razvio se na mjestu antičkog naselja Novalia, luke rimskog grad
a Cisse (današnja Caska istočno od Novalje). Na Loži se vide ostaci rimskih zidova i srednjovjekovne kule novaljskog kneza. Dobro je uščuvan i rimski vodovod (akvadukt) duljine više od 1 km, zvan Talijanova buža, izdubljen u živom kamenu u I stoljeću. Ima tragova starokršćanskih bazilika i predromaničke crkve iz IX i X stoljeća.